Literarni spomenik ženama

U romanu Žene triju pjesnika irski pisac David Park (Belfast, 1953) donosi uvjerljiv i dirljiv prikaz tegobnih iskustava supruga trojice pjesnika koji su živjeli u različitim povijesnim razdobljima, od kojih su dvojica stvarne ličnosti – William Blake i Osip Emiljevič Mandeljštam – dok je treći izmišljeni suvremeni irski pjesnik. Već u naslovu sugeriran je podređeni položaj tih žena, eponimno određenih bračnim statusom, udajom za trojicu pjesnika, a David Park bavi se njihovom resubjektivizacijom, ističući im važnost u životima trojice umjetnika. Bez pomoći svojih žena oni teško da bi uspjeli stvoriti svoje radove. Usredotočivši se na intimu i psihološka proživljavanja tih žena autor dojmljivo dočarava njihove dvojbe, strahove i nedoumice. U slučaju žene W. Blakea riječ je o osjećaju manje vrijednosti i nedostatnosti zbog neobrazovanosti, kod Nadežde Mandeljštam javlja se strah i osjećaj krajnje nezaštićenosti zbog života u totalitarnom Staljinovu političkom režimu, dok žena fikcijskog irskog pjesnika optužuje samu sebe zbog bespogovorna cjeloživotnog trpljenja nedostojnoga supruga, njegove hladnoće i hirovitosti. Osim o intimnim proživljavanjima žena koje su živjele u sjeni poznatih supruga, David Park piše i o taštini i samoljublju pjesnika, ali i o nekorektnom odnosu društva spram njihova truda, problematizirajući i pojam književnog uspjeha. Jer je Blake bio pjesnik i slikar koji je žudio za priznanjem svoje genijalnosti, ali ga je javnost odbacivala kao luđaka, da bi vrijednost njegova rada bila prepoznata tek nakon smrti. Osip Mandeljštam život je okončao kao žrtva staljinističke represije upravo zbog svoga pjesništva, dok je fikcionalni irski pjesnik živio u samozavaravanju uzalud iščekujući da postane slavan, što mu je izmicalo jer je bio nedovoljno darovit.

Autor uvjerljivo dočarava životne prilike u različitim povijesnim razdobljima (od ranih 1800-ih, preko prve polovice 20. st. do danas) mijenjajući pritom izričaj i ton pripovijedanja, koje prilagođava vremenu u kojemu junakinje žive, ali i njihovim karakterima. Tako je poglavlje posvećeno Catherine Blake obilježeno melankolijom, zbog njezine duboke potištenosti i pobožnosti, koja je krasila i njezina danas slavna, a za života omalovažavana supruga. U toj dionici izričaj je arhaičan, tempo spor, a ton pripovijedanja i ozračje tugaljivi, za razliku od oporosti, prkosa i bunta u poglavlju koje opisuje životnu stvarnost Nadežde Mandeljštam nakon deportacije njezina supruga u gulag. Vrlo uvjerljivo dočaran je Nadeždin život u strahu, pod osjećajem neizvjesnosti i pritiskom neprestana nadzora i nametnuta imperativa šutnje te susprezanja od iznošenja mišljenja. No u herojskome čuvanju u sjećanju stihova svih suprugovih pjesama (jer „dokle god su pjesme sačuvane, nisu ga uspjeli ubiti“) ona pronalazi utjehu i smisao života provedena u osamljenosti, što roman dijelom pretvara i u esej o sjećanju, pamćenju i borbi protiv zaborava.

Dok su suprotstavljenost i bunt u slučaju Nadežde Mandeljštam bili usmjereni rigidnom Staljinovu režimu u kojemu nije bilo mjesta slobodi mišljenja i djelovanja, u zadnjem poglavlju protagonistica svoj otpor usmjerava netolerantnome suprugu. No, nažalost, prekasno, tek nakon njegove smrti. Knjigu tako zaključuje dionica o razočaranoj i ogorčenoj ženi koja je trpjela karakterno vrlo teška supruga koji je precjenjivao svoju važnost, a ženu podcjenjivao, a bez njezine pomoći teško da bi uopće opstao u životu. David Park Lydiju prikazuje kao ženu koja je svoj život podredila „sveprisutnoj budućoj mogućnosti da će se nešto roditi iz njegova pera“, a jedino u svojim dvama kćerima pronalazi utjehu. Premda je i njih svojom hladnoćom otac nagnao da rano napuste roditeljski dom, zbog čega im je i sin poginuo, što suprugu ona najviše zamjera. Strukturiravši narativ nizanjem ženinih gorkih sjećanja na život u patnji uz nezahvalna muža, a tijekom obavljanja obveza neposredno nakon njegove smrti, autor lucidno kreira situaciju podvlačenja crte pod jedan život uz istovremeno rezimiranje dosadašnjega tijeka drugoga života, koji se još nastavlja – premda je i ono što predstoji predodređeno onim što je prošlo, bez obzira na stanovito emocionalno olakšanje.

Najdojmljivija dionica romana svakako je ona o Nadeždi Mandeljštam, u kojoj autor uz uvjerljiv psihološki prikaz duboko potresene, ali hrabre te krajnje odane i nepokolebljive žene, problematizira i odnos represivna političkog sustava spram slobodno mislećeg pojedinca. To poglavlje izdvaja se i skladno strukturiranom nelinearnom naracijom, dok su ostale dvije dionice građene linearno, uz pokoju analepsu. Dionica sa suprugom Williama Blakea u poziciji naratora također je psihološki iznimno iznijansirana, s dodatkom autentična prikaza životne zbilje u vremenski mnogo udaljenijem razdoblju, dok je zaključno poglavlje emocionalno dojmljivo jer uvjerljivo posreduje specifično životno iskustvo, unatoč opterećenju pretjerane eksplikacije samorazumljivih i sugeriranih činjenica te povremenu ponavljanju već rečenog.

David Park u svim dijelovima romana zadržava visoku stilsku razinu, piše nadahnuto, elegantno i uvjerljivo, pa su u svojoj ukupnosti Žene triju pjesnika vrlo uspjelo i zanimljivo, skladno te emocijama i dubokim psihološkim uvidima bogato djelo o prožimanju umjetnosti i života, posvećeno umjetnosti riječi i apostrofiranju njezine važnosti. Ipak, to je prije svega literarni spomenik ženama koje su bile spremne vlastito samoostvarenje žrtvovati u korist tuđe kreativnosti i tuđeg uspjeha.